HRZZ IP-2014-09-9515

Edukacijsko-rehabilitacijski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu

[ Specifična obilježja

obitelji u riziku: doprinos planiranju

kompleksnih intervencija ]

Sudjelovanje na simpoziju „Communities as enablers: Exploring community resilience as a foundational component of individual resilience“, 6.-9.11.2018., Irska

Organizatori simpozija bili su Globalna mreža UNESCO-vih predsjedatelja za djecu, mlade i zajednicu (Južnoafrička Republika), Sveučilište Saint Mary (Kanada) te Centar za istraživanje otpornosti na Sveučilištu Petroria (Južnoafrička Republika).

Od 6. do 9. studenog 2018. u Galwayu, Irska, održan je simpozij o razvoju zajednice, odnosno o istraživanju otpornosti zajednice kao temeljne komponente otpornosti pojedinca (Communities as enablers: Exploring community resilience as a foundational component of individual resilience) na kojem je sudjelovala i doc.dr.sc. Ivana Maurović, članica našeg projektnog tima, a njena prezentacija dostupna je ovdje.

Ovaj događaj organiziran je s ciljem okupljanja profesionalaca koji se bave razvojem zajednice i/ili konceptom otpornosti. Cilj simpozija bio je steću uvid u kolektivno znanje okupljenih profesionalaca o navedenim temama,  identificiranje nedostataka u postojećem znanju i razvoj istraživačkih, praktičnih i javno-političkih pitanja. Nastojalo se razumjeti što je to otpornost zajednice, kako se otpornost zajednice razvija i održava te najvažnije, kako otporna zajednica može odgovoriti na potrebe mladih u riziku za loše razvojne psihosocijalne ishode.

Na simpoziju je sudjelovalo ukupno 20 znanstvenika i/ili stručnjaka iz devet zemalja (Brazil, Hrvatska, Italija, Irska, Južnoafrička Republika, Kanada, Nizozemska, Novi Zeland, SAD) koji se bave bilo područjem razvoja zajednice, bilo područjem otpornosti.

Simpozij je otvorila glavna organizatorica, dr.sc. Linda Liebenberg, sa Sveučilišta Dalhousie u  Halifaxu, Kanada, obrazlažući njegovu svrhu i ciljeve. Uvodno predavanje, koje je ujedno služilo i kao primjer dobre prakse te svojevrsni lajtmotiv simpozija imala je Daphne Hutt- MacLeod, ravnateljica Službe za mentalno zdravlje u zajednici Eskasoni, Kanada. Na primjeru zajednice u kojoj radi, pokazala je kako promjena paradigme u očuvanju mentalnog zdravlja, od individualističke do kolektivističke, odnosno one koja promovira zajedništvo i uključenost svih mještana, može doprinijeti ne samo razvoju zajednice, već i poboljšanju mentalnog zdravlja njenih članova. Navedeni preokret dogodio se u maloj zajednici, od oko 4500 ljudi, nastanjenoj indijanskim starosjedicima Mi’kmaq, koji su u današnjoj Kanadi marginalizirana nacionalna manjina prema kojoj postoje brojni stereoptipi i predrasude. Riječ je o mladoj zajednici, u kojoj je gotovo polovina stanovnika mlađa od 25 godina. Tijekom 2008. i 2009. godine, došlo je do iznimno visoke stope suicida te do pojave raznih problema mentalnog zdravlja mladih. Gotovo svaka obitelj bila je ugrožena navedenim problemima. Kao odgovor na sveopći osjećaj očaja i bespomoćnosti stanovnika u Eskasoniju, nekoliko volontera organiziralo je Medicine Trail Walk for Life, odnosno svojevrsni mimohod za život. Svrha mimohoda bila je oživjeti davni ritual njihovih predaka koji su liječili jedni druge tako što su hodali od zajednice do zajednice i dijelili znanje liječenja. Povorka je tijekom vikenda prošla 250 km, povezujući 9 zajednica u kojima žive starosjedioci. Iako organizatori nisu očekivali veliki odaziv, kako je kolona krenula, tako se sve više ljudi u nju uključivalo pokazujući kako su i sami pogođeni navedenim događajima. Zajedništvo tog mimohoda doprinijelo je osvještavanju važnosti zajedništva i međusobnog pomaganja među ljudima. Kao rezultat tog uvida, Služba za mentalno zdravlje u zajednici Eskasoni, odlučila je promijeniti svoj način rada koji je do tada bio orjentiran na pojedinca (i često nekorišten zbog straha od stigmatizacije) prema radu sa cijelom zajednicom. Tako danas navedena služba kroz tkz Fish Net Model (Model riblje mreže) u svoje brojne i raznolike programe nastoji uključiti sve članove zajednice. Pokriva cijeli kontinuum intervencija u čijoj podlozi je integracija zapadnjačkih i starosjedilačkih znanja.  Prvenstveno, riječ je o programima promocije i prevencije mentalnih poteškoća, odnosno rane identifikacije mladih u riziku, poput program ribolova, jutarnji čaj i tost program, gala večera, večer poezije, večer očuvanja tradicije, art terapija, filmska večer, večer igrica i brojni drugi. Nakon identifikacije rizika, mladi (ali i odrasli) uključuju se u u neke od tretmanskih programa (krizne intervencije, rad s cijelom obitelji, grupni rad, savjetovanje). Gotovo svi mještani uključeni su u neki od programa. Uspješnosti ovakvog načina rada, odnosno angažiranja resursa cjelokupne zajednice, najviše svjedoči podatak da nakon promjena u radu Službe za mentalno zdravlje, u zajednici  Eskasoni nije izvršen niti jedan suicid. Uz sudjelovanje u brojnim aktivnostima zajednice, mještani su učestalo uključeni, i kao sudionici ali i kao istraživači, u razna participativna akcijska istraživanja kojima je svrha poboljšati uvjete života u zajednici.

Nakon njenog izlaganja, uslijedile su kratkotrajne prezentacije koje su se bavile pitanjima implementacije programa utemeljenih na dokazima u različite zajednice, odnosno kako prilagoditi program potrebama zajednice te kako povezati znanost i praksu. Prvo su svoja iskustva iznijele predstavnice pružatelja usluga, a potom istraživači, od kojih se jedan bavi izravnom implementacijom programa, a drugi izučava implementaciju na teoretskoj razini.

Tako je Jeniffer Dixon, iz organizacije LUMOS koja je fokusirana je na prevenciju i smanjenje institucionalizacije djece i mladih u raznim zemljama, predstavila način rada svoje organizacije. Navela je kako, prije nego pruže određene usluge u zajednici, akcijskim istraživanjem identificiraju rizike koji pogoduju institucionalizaciji djece i mladih, resurse  zajednice te se, u skladu s time, razvija i provodi akcijski plan. Slično iskustvo podijelile su i djelatnice organizacije Save the Children, Ruth O’Connell i Ida Sorensen, dodavši kako je, prije implementacije programa, važno upoznati zajednicu na način da se provede akcijsko paritcipativnoistraživanje koje ima i sociološku i antropološki komponentu. Navode važnost prepoznavanja vrijednosti i financiranja ovakvih istraživanja od strane donositelja odluka.

Dr.sc. Marco Ius (Sveučilište u Padovi, Italija), predstavio je program koji se koristi kako bi se spriječila institucionalizacija djece i mladih, P.I.P.P.I. Rasprostranjen je po cijeloj Italiji, a  prilikom njegove implementacije procjenjuje se specifičnost svake zajednice.

O važnosti i izazovima povezivanja prakse, javnih politika i istraživanja govorio je i dr.sc. John Canavan sa Nacionalnog Sveučilišta u Irskoj. Naveo je razliku između povijesnih trendova u kojima je istraživanje rezultiralo tehnokratskim podacima koji često nisu stavljani u kontekst te su donositeljima odluka prezentirani putem dugačkih izvještaja. To je najčešće rezultiralo nečitanjem rezultata istraživanja i doprinijelo odvojenosti znanosti, javnih politika i prakse. Kao kontrast navedenome, dr. Canvan govori o postmodernim trendovima u kojima su istraživači agenti socijalnih promjena, odnosno akcijskim participativnim istraživanjima spajaju znanost i praksu.

U nastavku simpozija diskutiralo se o tome u kojem su odnosu otpornost pojedinca, obitelji i zajednice, te kako razvoj i otpornost zajednice može utjecati na razvoj i otpornost pojedinca.O otpornosti na razini pojedinca govorili su dr.sc. Linda Liebenberg (Sveučilište Dalhousie, Halifax, Kanada), i dr.sc. Alex Pessoa (Sveučilište Sao Paulo, Brazil). Oboje su istakli važnost zajednice u izgradnji otpornosti pojedinca. Dr.sc. Liebenberg je na teorijskoj razini, kako je ranije otpornost pojedinca bila poimana kao crta ličnosti, dok je danas dominantno poimanje otpornosti pojedinca kao procesa koje je uvelike determiniran kulturom u kojoj živi te socijalnim interakcijama kojima je izložen. Slijedom toga, istakla je važnost jačanja resursa zajednice, posebice besplatnih i svima dostupnih neformalnih oblika pomoći koji nastaju izgradnjom pozitivnih odnosa članova zajednice. Dr.sc. Alex Pessoa predstavljajući rezultate istraživanja, demonstrirao je kako uključenost mladih u visokom riziku u smislene aktivnosti u zajednici (u navedenom slučaju u umjetnički projekt) doprinosi njihovoj otpornosti i smanjenju socijalne isključenosti.

Dr.sc. Pat Dolan (Irsko Nacionalno Sveučilište, Galway) i dr.sc. Ivana Maurović (Sveučilište u Zagrebu) govorili su o otpornosti na razini obitelji. Prvi izlagač usmjerio se na ulogu empatije u izgradnji obiteljske otpornosti ali i otpornosti zajednice. Naveo je kako obitelji koje su uspješno razriješile neku krizu imaju potrebu pomoći drugim obiteljima koje se suočavaju sa sličnim stresorima. Takva neformalna međusobna pomoć jača resurse određene zajednice te samu otpornost zajednice.  Dr.sc. Maurović predstavila je izazove u istraživanju obiteljske otpornosti, ponajviše vezano uz postavljanje indikatora dobrih ishoda na razini obitelji koji su kulturološki uvjetovani, odnosno determinirani od strane onih društvenih skupina koje imaju moć.

Dr.sc Serena Isak  i Dr.sc. Rashid Ahmed sa Sveučilišta Western Cape, Južnoafrička Republika, dali su pregled otpornosti zajednice. Pri tome je dr. Isak spojila koncept otpornosti obitelji i otpornosti zajednice na način da je predstavila program jačanje otpornosti obitelji u ruralnoj, siromašnoj, zajednici u Južnoafričkoj Republici. Opisala je dugotrajni proces prikupljanja podataka o potrebama obitelji u navedenoj zajednici, kreiranju i implementaciji programa koristeći kombinirani  metodološki pristup uz participaciju kako članova obitelji tako i članova raznih institucija (vladinih i nevladinih). Zaključuje kako su otpornost obitelji i otpornost zajednice isprepleteni te da je za uspjeh suradnje između istraživača, stručnjaka i korisnika najvažnija kvalitetna komunikacija i razvoj dobrih odnosa.

Dr.sc. Rashid Ahmed usmjerio se na koncept otpornosti zajednice, diskutirajući o važnosti transformiranja socijalnih nejednakosti kako bi se smanjio rizik kojima su pojedinci prvotno izloženi, za razliku od osnaživanja ljudi da se priviknu na nejednakosti i zadrže status quo. Preporuča usmjeravanje snaga u zajednici na prepoznavanje i korištenje postojećih resursa, poput jačanja zajedništva i međusobne suradnje ljudi nasuprot jačanja skupih profesionalnih načina pomoći.

O teme strukturalnih nejednakosti i važnosti sagledavanja rizika ali i otpornosti mladih, obitelji i zajednica iz tog kuta, govorili su  i dr.sc. Mark Brennan (Državno Sveučilište Pennsylvania, SAD) te dr.sc. Madine VanderPlaat (Sveučilište Sain’t Mary’s, Kanada). Dr.sc. VanderPlaat navodi kako je dominanti diskurs u istraživanjima otpornosti i dalje individualistički orjentiran, u skladu sa zapadnjačkim, neoliberalnim društvima današnjice. To se prvenstveno odnosi na poimanje rizika ili nedaća s kojima se pojedinac/obitelji ili zajednica suočavaju kao onih koji su uzrokovani nekim njihovim obilježjima, dok se ne uzimaju u obzir socijalne strukture koje uzrokuju i održavaju rizike. U skladu s tim, zastupa da se fokus makne sa individualiziranih intervencija usmjerenih na promoviranje otpornosti pojedinca prema razvoju cjelovitih strategija koje prepoznaju i adresiraju socijalne uvjete koje stvaranju socijalnu nejednakost i nedaće. Te strategije trebale bi poticati međusobnu povezanosti pojedinaca koji su socijalno isključeni te ih potaknuti da vlastite nedaće sagledaju i rekonceptualiziraju ne kao osobne slabosti već kao kolektivnu nepravdu.

Na tragu toga, i dr.sc. Brennan je istaknuo važnost povezivanja mladih u riziku te davanja prostora mladima da se uključe u društvena zbivanja naglasivši kako je  srž zajednice interakcija i međuovisnost svih mještana. Pri tome je podsjetio kako društvo prihvaća samo uključenost mladih koja je u skladu sa postojećim normama dok su mladi koji izazivaju norme često  tretirani kao devijantni. No, upozorio je, kako akcije koje su uvijek i u potpunosti u skladu s postojećim normama ne dovode do promjena i napretka društva. Da bi došlo do napretka, važna je promjena normi za koje mladi mogu biti pokretač.

Na kraju simpozija, sudionici su sumirali sve rečeno, odnosno podcrtali zajedničko, kolektivno znanje, identificirali nedostatke u znanju i dogovorili daljnje planove. Zaključili su kako imaju znanja o općenitim čimbenicima koji doprinose razvoju (otpornosti) zajednice, kao i otpornosti pojedinaca te da imaju jasan primjer zajednice (Eskasoni) kojoj je uspjelo iz visokorizične, postati otporna zajednica. Ono što je ostalo nejasno je kako navedeni koncept uspješno implementirati u druge i drugačije zajednice. Sudionici se se dogovorili kako će o tom pitanju dalje diksutirati i nastojati doći do odgovora prijavom i provedbom projekta koji će biti usmjeren na različite visokorizične zajednice u različitim zemljama.